-Autor: Hatidža Dedović

Interesantno je kako smo prokleti. Smetao nam je komunizam, pa smo dobili kapitalizam, od kojeg pokušavamo da pobjegnemo, jer smo smoreni od njegovih iznenađenja. Onda se nostalgično svi sjetimo, zbog svepriustnog nacionalizma i bezobraznog šovinizma, uglavnom zbog nostalgije, tekovina antifašizma. Valjda smo primjetili, kako je nacionalizam postao kolektivan, jer nam je oduzeo slobodu, ravnopravnost i jednakost.
Sada želimo, ali ne možemo da antifašizam zagrlimo, jer se plašimo. Koprcamo se zbog predugog mučeništva, od okova nehumanog društva. Ironija je što težimo demokratiji, a zaboravljamo da je upravo ona bitno svojstvo antifašizma. To je problem društva.
Nekako sa završetkom rata, otvorio se i prostor za novo ophođenje s prošlošću. U glavama pojedinaca došlo je do haosa, oni su postali sumnjičavi i počeli su se i prevarantski ophoditi i prema vrijednostima antifašizma. Došlo je do haosa i u istoriji, tj. prošlost se počela prilagođavati dnevnopolitičkim i strateškim potrebama. Zašto? Vjerovatno je nekome postala konkurent i sama „kultura sjećanja“.
Svima nama je jasno da su ovo vremena antikomunizma, banalizacije zla u kome je čak i antifašizam anatemisan. Jer, danas na žalost fašisti šetaju ulicama svijeta, a oni su izraslina zla. Takva su vremena, antifašizam izgleda da je nepoželjan.
Mada, i antifašisti, ako hoće da se bore za vrijednosti solidarnosti, moraju biti više organizovani, ako žele zlo da pobijede. Nije dovoljno samo čuvati antifašističke vrijednosti i braniti ih od njihova iskrivljavanja, već ih treba dalje razvijati i neprestano širiti. A u tome treba da učestvuju svi: osnovne, srednje škole, fakulteti, novinari... Niko ne kaže da to i ne čine, ali u borbi za demokratiju i čovjekokratiju moraju biti glasniji. Ne smiju biti dugo na raskršću, ako hoće bolje i humanije društvo. Ne smiju ćutati u vrijeme ekpanzije moralne krize, jer to pokazuje nezrelost, koja opet samo omugućava fašisoidne pojave u vremenu grožene egzistencije i nimalo lijepe današnjice. Jer, antifašizam treba da prelazi granice entiteta i država, ako želi da bude univerzalan. U praksi, ne smije spavati.
Mora djelovati protiv rušenja spomen -obilježja koji podsjećaju na antifašističku borbu, mora se boriti protiv iskrivljavanja istine o pravim vrijednostima, treba se energičnije boriti i protiv rasista i ekstremnih nacionalista, protiv ksenofobije. Ne smiju ni pokušati sakriti počinjene zločine, jer to deformiše i demokratiju kojoj teže. U budućnosti antifašisti treba da mijenjaju svoj program djelovanja, kako bi imali što više simpatije kod mlađe populacije. Kako? To treba sami društvu da pokažu. Valjda će osmisliti nove strategije za svoje ciljeve. Ono što je bilo IN, treba da bude još više u budućnosti, jer u redovima antifašista bilo je i biće: vjernika i ateista. Svi oni moraju imati snage i u vrijeme mira. Jer, od borbe se ne bježi, znaju to dobro antifašisti. Osim ratova, još na ovom svijetu ima terorizma, bijede i nepravde. Djelovati moraju i protiv siromaštva koje, kao i migracije, prijeti samouništenju ljudskog roda.
Neće riješiti problem, nama svima dragi pozdrav: „Smrt fašizmu, sloboda narodu”! Valja, antifašistima, tražiti nove saradnike, u vremenima zloupotreba, dezinformacija, lopovluka. Znaju oni da pojedini mangupi ismijavaju njihovo djelovanje, ali ne haju, djeluju koliko mogu, tako pokazuju svoje čovjekoljublje protiv utopije. Bore se u svom stilu i protiv onih koji ih ne razumiju. Saosjećanje im i ne treba, znaju da su skoro svi isfrustrirani nekim svojim predrasudama. Idu svojom težom stazom, u inat onim zabludjelima. To im je istovremeno i grijeh i utjeha, to je njihova sudbina na putu dobra. To je prava istina o ljudima koji djeluju s ponosom u vremenima straha i beznađa.
(Al Jazeera)

---